U suvremenom društvu vladaju vrijednosti koje se zasnivaju na kvantitetu i kvalitetu proizvodnje i znanja. Osoba vrijedi onoliko koliko proizvede. Proizvodnja je postala cilj, a čovjek samo sredstvo u postizanju tog cilja. U ovakvom okruženju zanemaruju se kriteriji čovječnosti i humanosti koji proizilazi iz shvatanja da je sam čovjek najznačajniji pokretač vlastitog razvoja i razvoja društva uopće. Na taj način invalidne osobe postaju marginalizirane, često bez mogućnosti da ostvare osnovna ljudska prava. 

Neophodno je mijenjati postojeći sistem vrijednosti u našem društvu. 

Da bismo postali društvo koje u praksi dostiže i sprovodi politiku da svaki pojedinac ima jednaka prava i mogućnosti bez obzira na individualne različitosti, integracija invalidnih osoba u društvo se nameće kao jedno od rješenja za ovaj prblem. 

Neophodan preduvjet za postizanje ovog cilja jeste promjena stavova prema invalidnim osobama, a taj proces teče veoma sporo. 

Kao krajnji oblik integracije razvija se projekat socijalne inkluzije ili uključenosti. Ovaj socijalni model naglašava kao osnovni problem odnos društva prema osobama sa invaliditetom. Osnovna je ideja modela da oštećenje koje objektivno postoji ne treba negirati međutim, ono ne umanjuje vrijednost osobe kao ljudskog bića. Ono što osobe sa invaliditetom isključuje iz društva su neznanje, predrasude i strah koji prevladava u društvu. 

Inkluzija ili socijalna uključenost ne podrazumijevaju izjednačavanje svih ljudi, već uvažavanje različitosti svakog pojedinca. To i jeste suština vrijednosti ovog modela, jer nam kroz razvoj opće tolerancije omogućava širenje spoznaja, stjecanje iskustava i razvoj čovječnosti. 

Stavovi prema osobama s invaliditetom nisu urođeni već stečeni, naučeni kroz predrasude drugih. Mijenjanje stavova veoma je kompleksan i dugotrajan proces zbog nekoliko razloga:

1. glavno obilježje svake predrasude je uporno održavanje
2. slaba i nedovoljna informiranost građana
3. tradicija i konzervativno shvatanje o tome sta treba smatrati normalnim, a šta abnormalnim
4. pasivnost institucija i službi koje su najpozvanije da rješavaju probleme osoba sa invaliditetom
5. pogrešni i neujednačeni stavovi samih stručnjaka prema osobama sa invaliditetom

Ukoliko želimo da promjena dođe te da se generalni stav društvene zajednice u odnosu na osobe sa invaliditetom promijene, neophodno je da dođe do interakcije između osoba sa invaliditetom i ostatka društvene zajednice. 

Prvi, i najvažniji korak, jeste uključivanje djece sa invaliditetom u sistem redovnog obrazovanja. Dosadašnja praksa naišla je samo na pozitivne rezultate kada govorimo o ovoj interakciji. 

Društvo mora zakonski ukloniti sve prepreke zapošljavanju osoba sa invaliditetom te im pružiti odgovarajuću socijalnu sigurnost. Neophodno je osigurati im sva prava kao i ostalim građanima. 

Također je neophodno da organizacije osoba sa invaliditetom u razvoju kao i organizacije roditelja ravnopravno sudjeluju u procesu odlučivanja i donošenja odgovarajućih zakonskih propisa. 

Rana intervencija 

Djetinjstvoje, a posebno rano, veoma osjetljivo razdoblje u djetetovom životu te smo mu stoga obavezni pokloniti posebnu pažnju. Svijest o važnosti ove problematike i iznalaženju načina za njeno rješavanje u visokorazvijenim zemljama je široko rasprostranjena. 

Sve studije i istraživanja upućuju na zaključak da je stimulacija u prvoj godini života kritična za njegov kasniji jezički i kognitivni razvoj. Uredan rani razvoj djeteta je pretpostavka daljnjeg zdravog i produktivnog života. 

U svijetu je poznat naziv «rana intervencija» koji počiva na spoznaji da rane godine života sadrže jedinstvenu mogućnost za utjecaj na djetetov razvoj i to s dugoročnim utjecajem. Programi rane intervencije imaju vitalnu ulogu i u životima obitelji djece sa invaliditetom. 

Inkluzija djece s invaliditetom kroz predškolski odgoj i obrazovanje 

Inkluzija je proces učenja i odgajanja djece sa invaliditetom zajedno sa djecom koja nemaju ovakvih poteškoća. Inkluzija omogućuje djeci sa invaliditetom mogućnost za promatranje, imitiranje i doticanje s djecom koja su normalno razvijena. Ovakvom intervencijom pojmovi djece s ivaliditetom kao i one bez se proširuju – mogućnost da sva djeca zajedno uče, igraju se i provode vrijeme skupa kako bi se svi razvili u odrasle osobe koje razumiju i poštuju jedni druge. Socijalna interakcija sa vršnjacima je osnova za razvoj i socijalizaciju djeteta. 

Važni faktori !

1. Stvoriti pozitivnu atmosferu.
2. Omogućiti osjećaj sigurnosti.
3. Omogućiti doživljaj uspjeha.
4. Omogućiti osjećaj prihvaćenosti i poštovanja.
5. Omogućiti izbor igara u centrima aktivnosti.
6. Omogućiti priliku za savladavanje novih vještina.

Inkluzija djece i omladine s invaliditetom kroz redovno školovanje 

U populaciji djece u osnovnoj školi je 20 – 25 % djece sa posebnim odgojnim i obrazovnim potrebama. Djeca sa izraženijim oblicima invalidnosti imaju posebne odgojno-obrazovne potrebe. Svoje potencijale optimalno razvijaju samo uz pomoć intenzivnijih oblika stručne pomoći i sa većim prilagođavanjem u procesu učenja, a upravo to se želi postići inkluzivnim obrazovanjem. 

Osnovni principi inkluzivnog odgojno-obrazovnog procesa:

1. Pozitivan odnos do različitosti.
2. Dijete ima pravo da bude prihvaćeno.
3. Sva djeca i roditelji moraju biti tretirani sa svim poštovanjem.
4. Fleksibilan plan i program nastave
5. Kolektivna odgovornost svih stručnjaka.
6. Profesionalni razvoj stručnih radnika u školama.

Sport i rekreacija za djecu i omladinu sa invaliditetom 

Sport je jedan od načina na koji djeca i mladi sa invaliditetom mogu aktivirati i razvijati svoje talente i mogućnosti te se na taj način što uspješnije uključiti u svakodnevni život. Izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom kada se radi o bavljenju sportom i rekreativnim aktivnostima, danas mora biti standard svakog demokratskog i humanog drštva. 

Veoma je bitno izvršiti izbor najkorisnijeg sporta za osobu s invaliditetom, pazeći na stanje lokomotornog sistema, funkcionalnih sposobnosti srčanožilnog sistema kapacitet pluća, stanje osjetila. Važno je također brinuti i o vanjskim faktorima, poput pravilne ishrane, intenzitetu napora, solu, dobi i dužini trajanja sportskog napora. 

Uobičajeni sportovi kada se radi o osobama sa invaliditetom su: stoni tenis, kuglanje, jahanje, tenis, košarka, odbojka, pikado, plivanje, šah, bošanje, streljaštvo. 

Činjenica da danas postoje paraolimpijske igre za osobe sa invaliditetom najbolje svjedoči o tome koliko se u svijetu pažnje posvećuje ovom segmentu i koliko je on razvijen. 

Mogućnost zaposlenja 

Profesionalna rehabilitacija i zapošljavanje svake osobe je jedno od najbitnijih, ključnih oblasti života, a za mladu invalidnu osobu je to još i više, jer put ka samoprivređivanju je istovremeno i put ka samostalnom životu, što je bitan preduvjet i veća mogućnost ravnopravnosti invalida u društvu, odnosno, njihove pune integracije u društvo. 

Društvo bi trebalo biti svjesno koristi i blagostanja zapošljavanja mladih ljudi sa invaliditetom pa da zato stvara uvjete a ne postavlja prepreke zapošljavanju.